Zaštita životne sredine je u Srbiji na marginama javnih politika i društvenog života. Dugotrajan nemar, bezakonje i neodgovornost nosilaca javnih funkcija na svim nivoima, doveli su nas do toga da je naša zemlja jedna od najzagađenijih u Evropi. Po podacima Fiskalnog saveta, po stanju u životnoj sredini značajno zaostajemo čak u odnosu na države srednje i istočne Evrope, sa kojima smo do skoro mogli da se poredimo. Javnu kanalizaciju koristi samo 62% stanovništva, dok više od 3 miliona ljudi još uvek koristi septičke jame. Nedostaje oko 10.400 kilometara kanalizacione mreže. Prečišćava se samo 12% otpadnih voda i potrebno je izgraditi 350 postrojenja za prečišćavanje. Godišnje oko 350 hiljada tona otpada završava na 1600 registrovanih divljih smetlišta, dok je neregistrovanih i više od toga. Čak i otpad koji se odnosi organizovano, odlaže se na 160 opštinskih deponija, koje ne ispunjavaju propisane uslove, tako da gotovo nema razlike gde će otpad završiti. Približno 2,5 miliona ljudi živi u oblastima sa prekomerno zagađenim vazduhom, koji sadrži barem jednu zagađujuću materiju u količini koja se može smatrati opasnom po zdravlje. Samo 7,63 odsto teritorije Srbije je pod zaštitom prirode, od planiranih 10%. Ali, zaštita se retko gde i kada suštinski sprovodi, tako da je gubitak biodiverziteta već primetan. Izvori vode se prodaju. Planinske reke uteruju se u cevi. Štete od suša, poplava i drugih posledica klimatskih promena iznose i do nekoliko stotina miliona evra godišnje, a Srbija nije u stanju da, pet godina nakon potpisivanja Pariskog sporazuma, napravi prve korake ka održivoj budućnosti. Vojvodina je jedna od najmanje šumovitih područja u Evropi. Nedostaje joj oko 170.000 hektara novih šuma. I pored toga, u Vojvodini se seku značajne površine, a novac iz fonda za šume, umesto za podizanje novih šuma, troši se za izgradnju šumskih puteva. Državne institucije umesto da sprovode propise i štite javni interes, otvoreno se stavljaju u zaštitu ekonomskih interesa bahatih pojedinaca. Zagađivači su razvili svest o nepostojanju posledica za svoje postupke, pa se u skladu sa time i ponašaju. Strategije zaštite životne sredine, i kada postoje, ne sprovode se. Samo u poslednjih devet godina, sve vlasti, na svim nivoima, bez ikakvih posledica su nenamenski potrošile pola milijarde evra naplaćenih od privrede i građana kroz eko-naknade, ne u zaštitu životne sredine, kako je propisano, već u druge svrhe. Budućnost sveta u kojem živimo nije svetla. Ekonomske krize izazvane sistemskom pohlepom, društvene krize izazvane nemilosrdnom eksploatacijom ljudi i prirode, klimatske promene, nedostatak pijaće vode, nepogode u poljoprivredi, pandemije, već su postale deo naše svakodnevice, a u budućnosti možemo samo očekivati da se stanje pogorša. Zato brinemo da li će se naša zemlja i naše društvo, u stanju u kakvom se nalaze, izaći na kraj sa iskušenjima. Alternativa svemu ovome može biti samo ozbiljna politika zaštite životne sredine, koja nije samo „ukras na reveru“, već pokretač promena, koji prožima sve društvene oblasti – privredu, poljoprivredu, energetiku, obrazovanje, kulturu, socijalnu politiku. Potrebna nam je politika koja će transformisati celo društvo u pravcu održivosti, pravičnosti, solidarnosti, cirkularne ekonomije, dugoročnog planiranja, gde će se zaštita životne sredine biti neupitni javni interes, a ne deo marketinga, biznis šema, ili političkog oportunizma. Kao odgovorni i zabrinuti stanovnici Srbije, zahtevamo od svih političkih i društvenih elita, i državnih institucija, hitno rešavanje problema u životnoj sredini. Zahtevamo:
Ako želite da podržite ovaj proglas, javite nam se na [email protected] Organizacije i inicijative koje su do sada podržale proglas:
0 Comments
Leave a Reply. |